Darovi samoće

S godinama koje promiču
Samoća me sve više mami
Umiljava mi se
Kao dijete bezgriješno
Brine se o meni
Kao majka
I zavodi me
Kao neodoljiva žena

Darove mi nudi
Koji se ne daju odbiti
Ključevima predamnom zvecka
Od biblioteke moje prošlosti
U kojoj su drage uspomene
Kao vrijedne knjige složene

Nudi mi sigurno utočište
Od ljudske pakosti i zavisti
Od laži i predrasuda
I vrijeme mi nudi
Da se od bitaka dunjalučkih odmorim
I da na kamenu ljudske sujete
Svoje mačeve ponovo naoštrim

I nudi mi tišinu
Da se njome zaogrnem
Da u odsustvu ovosvjetskog zvuka
Čelom i nosem zemlju pritisnem
Da iz riječi moje molitve
Univerzumom šapat odjekne

(Sabrija Karahmet)

Komentariši